Na inicijativu zemalja članica Organizacije islamske saradnje (OIC), Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 2022. godine jednoglasno usvojila historijsku rezoluciju broj 76/254 kojom se 15. mart proglašava Međunarodnim danom borbe protiv islamofobije. U tekstu rezolucije, Generalna skupština, između ostalog, izražava duboku zabrinutost zbog porasta slučajeva diskriminacije, netolerancije i nasilja usmjerenih protiv pripadnika vjerskih ili ostalih skupina u raznim dijelovima svijeta uključujući incidente motivisane islamofobijom, antisemitizmom, kristijanofobijom i raznim predrasudama.
U tom kontekstu, Generalna skupština podstiče aktivnosti kojima je cilj promocija međureligijskog i međukulturnog dijaloga s ciljem osiguranja mira i socijalne stabilnosti, poštivanja različitosti i uzajamnog razumijevanja – kako na globalnom tako i na regionalnom, državnom i lokalnom nivou. K tomu još, ova rezolucija naglašava da se terorizam i nasilni ekstremizam, u svim oblicima i formama, ne mogu niti smiju dovoditi u vezu sa bilo kojom vjerom, nacionalnošću, civilizacijom ili etničkom grupom.
Pored borbe protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i svih oblika netolerancije, neophodno je intenzivirati međunarodne napore na osnaživanju globalnog dijaloga s ciljem promovisanja kulture tolerancije i mira na svim nivoima, a čija će potka biti poštivanje ljudskih prava i raznolikosti vjera i uvjerenja. Konačno, rezolucija poziva sve države članice, relevantne UN-ove agencije kao i ostale međunarodne i regionalne organizacije, civilno društvo, privatni sektor i organizacije zasnovane na vjeri da obilježavaju ovaj dan na adekvatan način.
Definicija islamofobije
Na službenoj stranici UN-a posvećenoj Međunarodnom danu borbe protiv islamofobije nalazi se sljedeća, radna, definicija islamofobije: “Strah, predrasude i mržnja prema muslimanima ili nemuslimanskim pojedincima koji uzrokuju provokacije, neprijateljstvo i netoleranciju putem prijetnji, uznemiravanja, zlostavljanja, huškanja i zastrašivanja muslimana i nemuslimana, kako u online tako i offline svijetu. Motivirana je institucionalnim, ideološkim, političkim i vjerskim neprijateljstvom koje transcendira u strukturalni i kulturni rasizam ciljajući muslimanske simbole i obilježja”.
Ovu definiciju su ponudili profesor Imran Awan i dr. Irene Zempi u informativnom dokumentu pripremljenom na zahtjev Specijalnog izvjestitelja UN-a za slobodu vjere ili uvjerenja tokom konsultacija i priprema izvještaja o islamofobiji Vijeću za ljudska prava. Njihova istraživanja su pokazala da se islamofobni incidenti obično dešavaju u javnom prostoru, vozovima, autobusima, trgovačkim centrima, radnim mjestima, veoma često bez ikakve reakcije očevidaca. Tu se ubrajaju i napadi na ili u neposrednoj blizini džamija ili na mjestima sa velikim procentom muslimanske populacije. Pored fizičkih, emocionalnih i psiholoških posljedica na žrtve, ovi napadi uzrokuju polarizaciju među različitim skupinama nanoseći na taj način veliku štetu društvenoj koheziji.
Autori smatraju da ova definicija ima dvojako značenje. Prvo, naglašava vezu između institucionalnih nivoa islamofobije i manifestiranja islamofobnih stavova, potaknutih percipiranim muslimanskim identitetom žrtve. Drugo, ovaj pristup tumači islamofobiju kao “novi” oblik rasizma, pri čemu se islamska vjera, tradicija i kultura posmatraju kao “prijetnja” Zapadnim vrijednostima.
Međutim, pojedini eksperti, države i međunarodne organizacije još uvijek daju prednost korištenju koncepta “mržnja prema muslimanima” pod izgovorom da bi upotreba termina “islamofobija” mogla voditi ka zabrani bilo kakve kritike islama kao religije i na taj način ograničiti slobodu izražavanja.
Islamofobija može imati negativne posljedice i na nemuslimane, a sve na osnovu percepcija nacionalnosti, rasnog ili etničkog porijekla određene osobe.
Sloboda izražavanja i raspirivanje mržnje
Sloboda izražavanja je temeljno pravo zagarantovano Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima. No, članak 19. Univerzalne deklaracije kao i članci 19. i 20. Međunarodnog pakta jasno stipuliraju da sloboda izražavanja ne može biti “apsolutno” pravo budući da njegovo ostvarenje “nosi sa sobom posebne dužnosti i odgovornosti”. Stoga se sloboda izražavanja može podvrgnuti određenim ograničenjima, u skladu sa zakonom, koja su prijeko potrebna radi poštivanja prava i ugleda drugih; zaštite državne sigurnosti, javnog reda, zdravlja ili morala. Zbog toga je od izuzetne važnosti jasno definisati gdje završava sloboda govora, a gdje počinje govor mržnje! Da li se sistematsko targetiranje pojedinaca na osnovu njihove vjerske pripadnosti, naročito rastuća praksa vrijeđanja islama, kršćanstva, judaizma i drugih uvjerenja, može pravdati apsolutnim pravom na slobodu izražavanja i mišljenja bez obzira što takva, najblaže kazano, neodgovorna ponašanja raspiruju mržnju i neprijateljstvo i imaju pogubne posljedice na društvenu koheziju, mir i stabilnost?
Novonastala situacija u pluralnim i demokratskim društvima zahtijeva da se precizno definišu granice između legitimnog kritikovanja i propitivanja temeljnih vjerskih istina s jedne, i difamacija religije i izvrgavanja ruglu vjerskih ličnosti i simbola s druge strane. Jasno je da se, primjera radi, objavljivanje karikatura kojima se ismijava časni Poslanik, neka ga obujme mir i blagoslovi Božiji, u Danskoj i Francuskoj; spaljivanje ili cijepanje primjeraka Kur’ana u Švedskoj, Holandiji i Danskoj; raspirivanje neprijateljstva putem društvenih mreža što je značajno doprinijelo genocidnim praksama protiv Rohinja; narativ mržnje prema izbjeglicama iz mahom muslimanskih zemalja i komentari ispunjeni animozitetom od strane glasnogovornika vladajuće partije u Indiji, ne mogu nikako pravdati slobodom govora već zahtijevaju od država da zakonom zabrane “svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja potiče diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.
Čak je i generalni sekretar Ujedinjenih naroda Antonio Guterres okarakterisao nagli porast netrpeljivosti prema muslimanima kao dio širih globalnih trendova uključujući “ponovno oživljavanje ento-nacionalizma, neonacizma, stigmatizacije i govora mržnje usmjerenih prema ranjivoj populaciji, uključujući muslimane, Jevreje, neke manjinske kršćanske zajednice, kao i druge”.
Kriminaliziranje rasističkih i ksenofobičnih djela
U tom kontekstu, važno je podsjetiti da su Generalna skupština UN-a i Vijeće za ljudska prava 2017. godine, zatražili od Predsjedavajućeg ad hoc Komiteta za elaboraciju komplementarnih standarda Međunarodne Konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije da započne pregovore o dodatnom protokolu kojim bi se kriminalizirala rasistička i ksenofobična djela i na taj način dodatno osnažio međunarodni okvir za borbu protiv rasizma, ksenofobije i netolerancije.
Za razliku od pojma rasna diskriminacija, “rasizam” i “rasistički” još uvijek nisu jasno definirani međunarodnim pravom. Ad hoc Komitet je do sada održao više od deset zasjedanja na kojima se detaljno diskutovalo o definicijama rasnog profiliranja, ksenofobije, govora mržnje, zločinima iz mržnje, netoleranciji, svim savremenim formama i manifestacijama diskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja (time i islamofobije) kao i raznih pogrdnih stereotipa. No, bez snažne političke volje teško da će se moći postići bilo kakav napredak u ovom domenu.
(Objavljeno u štampanom izdanju Preporoda)
(JR)