U subotu 26.11.2022. godine na bulevaru u Živinicama zatekao sam prizor kao u bajci. Majka i dijete su se igrali. Majka je bila mlađa osoba a dijete, ako sam dobro vidio, je muško koje je već hodalo. Njihova igra se sastojala u tome da je dječak hodao gore dole po blagom uzvišenju i smijao se na glas a majka je stajala dole ispod uzvišenja i iskazivala riječima neizmjernu ljubav prema njemu. Odnos između djeteta i majke bio je očaravajući, kao u bajci. Majka je biranim, divnim riječima prenosila svoju ljubav na dijete a ono je osjetilo tu ljubav i nastavljalo da se kreće gore dole po uzvišenju uz glasni i divni smijeh. Prolazeći kraj njih nisam mogao da odolim a da ne kažem, ‘divno, divno, krasno, svaka vam čast’. Majka, vidi se da je kulturna i dobro odgojena osoba, mi je nekoliko puta zahvalila za ove riječi koje sam uputio njoj i njenom djetetu.
Taj dan sam imao prilično složen posao, kod jednog korisnika sam prenio arhivu, baze i softwar sa starih na nove klijente-računare i izvršio konfiguraciju servera na kojima su baze podataka.
Ioako je posao bio složen kao i to da je dugo trajao, nisam se uopšte umorio. Osjećajna igra djeteta i majke koju sam usput vidio na bulevaru Živinica mi je dala takvo raspoloženje, da sam ovaj posao lako završio.
Poslije ovog razmišljam, šta to mi koji sada djelujemo, ostavljamo generacijama koje dolaze i koje će živijeti i djelovati ovdje poslije nas? Ništa. Previše smo egoistični da bi o drugim mislili i previše smo gramzivi da bi mislili o onima koji žive u siromaštvu.
Kada su nam naši; stariji sin, snaha i unuk ove godine dolazili u goste iz Beča, ja sam ih jedno poslije podne odveo u gradski park Živinice sa namjerom da se unuk izigra na dječijim spravama koje su instalisane i ugrađene u ovom parku. Pored toga što je broj sprava bio skroman u ovom parku i njihova funkcionalnost je bila upitna.
U jednom momentu sam vidio suze u očima moje snahe. Upitao sam je šta je razlog tome. Ona mi je dogovorila, da se je stužila kad je vidjela u kakvom su stanju ove sprave i da joj je žao što ova djeca iz Živinica nemaju uslove za život i za igru kao njeno dijete u Beču.
Ako ovako nastavimo, pitam se, kakva će biti budućnost ovog divnog dječaka sa početka ove priče.
(Selimović Edhem Edo)