Omer Hamzić, gl. i odgovorni urednik Časopisa „Gračanički glasnik“
Izlaganje na promociji 56. broja „Gračaničkog glasnika“ , 22. 1. 2024. (Dersahana Osman-kapetanove medrese, u 18.30 sati)
Tema broja: Procesuiranje ratnih zločina 1992. – 1995.
Poštovani sugrađani, evo i ja vas, pozdravljam i selamim, hvala vam što ste se u ovolikom broju odazvali na ovu promociju i na taj način dali podršku našim naporima koje kao Redakcija ovog časopisa, ulažemo već skoro pune tri decenije da makar dio bogate prošlosti naše Gračanice otrgnemo od zaborava.
Moje izlaganje vezano je za temu ovog broja: „Ratni zločini u Gračanici 1992. – 1995.“ i rezultate jednog izuzetnog zahtjevnog i za naše sadašnje prilike prevažnog istraživanja. Kako je započet ovaj projekat? Svoju odluku da organizujem ovako obimno historiografsko istraživanje ratnih zločina, počinjenih po Gračanici u periodu 1992. – 1995. godine, definitivno sam učvrstio nakon obraćanja pred Centralnim spomen-obilježjem, 25. 5. 2023. godine, kada sam javno postavio dva pitanja: ko je ubijao civile i djecu po Gračanici u minulom ratu i da li je neko za to ikada odgovarao? To moje obraćanje imalo je popriličan odjek u javnosti. Koliko znam, prvi put je neko u ovom gradu postavio takvo pitanje, barem javno. Ako bi se i dešavalo da to neko negdje i spomene, dobijao bi odgovor šutnjom ili „odmahivanjem“, u stilu: „Pusti, ne talasaj… bilo pa prošlo.“
Kad smo već kod toga, moram priznati da sam i ja godinama bježao od ove teme i od te teške priče – opterećen vlastitom porodičnom tragedijom koja se dogodila tog, za mene kobnog, 14. 12. 1993. godine, kada sam u granatiranju Gračanice izgubio sina i pretrpio ranjavanje od iste granate koja je njega na mjestu ubila. Nakon tog teškog gubitka, ne mogu opisati kako sam se osjećao, samo sam molio Boga da me ostavi u pameti. Nisam želio nikoga da opterećujem sa tom svojom traumatičnom pričom. Svoju muku potiskivao sam u sebe, nelagodno sam se osjećao kad god bi neko u mom prisustvu, na bilo koji način, spominjao ubijanje civila i općenito ratni zločin.
Nećete mi zamjeriti što možda isuviše personalizujem ovo svoje izlaganje i što naglašavam svoju ličnu povezanost sa ovim temama želeći da objasnim zašto sam se ustezao da javno govorim i pišem o ratnim zločinima. Razumjet ćete, nadam se. „Prelomio“ sam ipak negdje krajem maja prošle godine i odlučio da kroz ovaj časopis organizujem i provedem istraživanje počinjenih ratnih zločina u Gračanici tokom minulog rata. Jednostavno, u jednom trenutku osjetio sam to kao svoj dug i obavezu prema svome ubijenom sinu i ostaloj ubijenoj djeci i civilima Gračanice. Moram priznati, nisam ni slutio koliko će sve to biti komplikovano i za mene bolno i traumatično. Bio je u pravu jedan moj iskusniji kolega, koji me je upozoravao da sa tom problematikom danas teško izlaze na kraj čitavi instituti, da je pravosuđe totalno zaribalo i najposlije, da su naše snage slabašne za tako ozbiljan posao. Znao sam to, ali da budem iskren, uzdao sam se u veću stručnu pomoć nekih institucija po Tuzli i Sarajevu. S druge strane, očekivao sam od lokalnih i kantonalnih vlasti da će pomoći bar oko administrativnih procedura i dostupnosti građe, očekivao sam od njih i materijalnu podršku. U tom smislu, tražio sam razgovore, pisao zahtjeve… Nažalost, odgovorili su šutnjom. Za mene lično bilo je to još jedno razočarenje i neprijatno iskustvo koje bih najradije zaboravio. Krivo mi je što sam ispao toliko naivan. Ali pošto je ovo u neku ruku i svečarski trenutak, ne bih više o tome. Bit će prilike.
Naposlijetku, najvažnije je da je istraživanje uspješno završeno i, evo, u ovom časopisu objelodanjeno, onako kako je i planirano. Ispisali smo stranice historije, koje ne smijemo zaboraviti. Istrajali smo: evo, moja malenkost i Edin Šaković, kojeg ovdje želim posebno da pohvalim i da mu se javno zahvalim na angažovanju i saradnji. Znam da će mi iz svoje skromnosti zamjeriti što ovo ističem, ali nek se zna. Nije bilo lahko, u neka doba, kao autorski dvojac zapadali smo i u povremene krize, malo je falilo da odustanemo, dignemo ruke od svega. Hvala bogu, nismo odustali i evo sada javno promovišemo naše radove. O sadržaju i nekim porukama iz tih naših radova želim reći nekoliko riječi u nastavku.
Dakle, Temu broja s razlogom smo otvorili pitanjem: šta nam radi pravosuđe „po pitanju“ ratnih zločina na svim nivoima? Podaci do kojih sam došao u svom istraživanju i posložio ih ovdje u časopisu pod naslovom „Krivični progon ratnih zločina u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) – lični pogled iz perspektive Gračanice“ pokazuju ili potvrđuju nedopustivuatrofijupravosudnog sistema općenito, a posebno na procesuiranju ratnih zločina.. Ovdje je besmisleno govoriti o uzrocima takvog stanja, jer su oni svima nama dobro poznati. Koliko puta je već ponovljeno da bez istine i pravde, nema pomirenja na ovim prostorima. Imam moralno pravo da poručim: nema ovdje selameta dok se pravno ne raskusuramo. Samo je to preduslov za suočavanje sa prošlošću koje često spominjemo. Nažalost, opće stanje je obeshrabrujuće… Još uvijek na hiljade potomaka pobijenih civila i drugih žrtava rata i danas uzalud „od nekoga“ čeka istinu i pravdu, primorani da se svakodnevno susreću sa zločincima, koji slobodno šetaju ulicama i smiju im se u lice, negiraju presude, slave već presuđene zločince.
Podaci koje ovdje objavljujemo ukazuju na nedostatak saradnje i volje da se podignu optužnice u skladu sa Državnom strategijom za procesuiranje ratnih zločina (koja se, usput rečeno, ne provodi i koja se već tri puta revidira). Teška situacija u pravosuđu utječe i na svjedoke koji postaju stariji ili umiru, čime se otežava svaki sudski postupak. Što je najgore, stanje se u kontinuitetu pogoršava. Tek sada vidimo kakav je i koliki posao uradio Haški tribunal, uz sve njegove promašaje i nedostatke.Za ilustraciju stanja u Tužilaštvu BiH spomenut ću samo nekoliko najnovijih podataka. Tužilaštvo je u prvih šest mjeseci 2023. godine, u Odjelu za ratne zločine koji ima 24 tužioca, podiglo samo dvije optužnice protiv tri osobe, te raspisalo 17 potjernica u više od stotinu predmeta s procesnim smetnjama. Ovaj podatak javno je saopćen na sjednici VSTV BiH, negdje početkom septembra 2023. godine. Doduše, mogli su se čuti i kritički tonovi u smislu „da je nedopustivo da toliki broj tužilaca i stručnjaka radi u Tužilaštvu, a broj predmeta i optužnica nije zadovoljavajući.“ Mediji, su to popratili sa gorkim sarkazmom: „Satraše se od posla. Za pola godine, 24 državna tužioca podigla samo dvije optužnice za ratne zločine.“[1] Istine radi, koliko sam upratio, stanje u drugom polugodištu prošle godine nešto se popravilo.
Nažalost, nije bolja situacija ni u tužilaštvima na nižim nivoima. Naprotiv. Ja sam istraživao stanje u Tužilaštvu Tuzlanskog kantona, pored ostalog i zato što je nadležno za Gračanicu. U tom tužilaštvu je u 2021. godini bilo zaposleno 35 tužilaca i 16 njihovih stručnih savjetnika. Od toga, samo dva tužioca angažovana su u Odsjeku za ratne zločin
U šumi službenih podataka o radu tog tužilaštva, pada u oči izuzetno mali broj podnesenih prijava naspram karaktera i obima počinjenih zločina na tako širokom području u nadležnosti tog tužilaštva. Ne znamo ni ko je podnosio prijave: udruženja, same žrtve ili institucije? Nije iskazano ni da li je i koliko je postupaka za počinjene ratne zločine ovo tužilaštvo pokrenulo po službenoj dužnosti. Po svemu sudeći, ni jedan. Naravno, nemamo odgovora, zašto je to tako. Za proteklih dvadeset godina, od 2003., do 2023. podignuta je ukupno 21 optužnica i optuženo 55 lica.Na osnovu te dvadeset i jedne optužnice doneseno je samo 8 presuda u nadležnim sudovima. Dakle, jedna presuda tek svake druge godine. I još jedan podatak: po optužnicama Tužilaštva Tuzlanskog kantona u predmetima koje su pred sudovima zastupali tužioci iz tog tužilaštva (predmeti koji nisu predati u nadležnost drugim tužilaštvima u BiH) od 2003. do 2023. osuđeno je svega 10 osoba i izrečeno ukupno 20 godina zatvora počiniocima. Po službenim izvještajima tužilačka norma dvoje tužilaca u Odjelu za ratne zločine redovno se, u prosjeku, prebacivala za 20%.
Nije zahvalno dovoditi u pitanje ocjene mjerodavnih u toj oblasti. Još je nezahvalnije sumnjati u njihove parametre i kriterije pri ocjenjivanju rezultata rada na tako složenim i odgovornim poslovima. Ali, uz sav rizik da nam se može prigovoriti kako stvari nedovoljno razumijemo, banalizujemo i namjerno iskrivljujemo, što se tiče Gračanice (koja nam je u fokusu), zasigurno smo utvrdili: rezultat njihovog rada je NULA. To, svakako, nije usamljen slučaj. Naprotiv, rezultat je „nula“ i za mnoge druge gradove i općine, koje su bile mnogo veći stradalnici od Gračanice. Pravno gledano, moglo bi se zaključiti da ratnih zločina na području Gračanice, i mnogih drugih gradova nije ni bilo, što je više od uvrede i više od opomene. Ali zato su neki branioci Gračanice, na primjer, već optuženi za počinjeni ratni zločin negdje na Ozrenu i znamo da se postupak protiv njih vodi u Okružnom tužilaštvu Doboj. Po tim apsurdima, nažalost, Gračanica nije nikakav izuzetak. Ovih dana izvode se pred sud branioci Goražda, Sarajeva, Konjica, Visokog…
Tako, dakle, što se tiče rada naših tužilaštava na procesuiranju ratnih zločina, objavljenim podacima objasnili smo da je stanje krajnje nezadovoljavajuće. Ali kako objasniti činjenicu da su do sada borbu za istinu i pravdu uglavnom vodile same žrtve, njihovi potomci, udruženja itd. Jedino su od njih dolazile kritike, protesti i izrazi nezadovoljstva zbog nerada našeg pravosuđa „po pitanju“ ratnih zločina. Sjetimo se samo Udruge „Majke Srebrenice“. Svima njima, dakako, treba odati priznanje i njihovu borbu poštovati „doneba“. Ali, ljudi moji, ne mogu žrtve odrađivati poslove države i svih onih koji su debelo plaćeni da to rade. Ako ništa, grehota je to i zloupotreba njihove patnje i naivnosti.
Toga, nažalost još uvijek nisu svjesni visoki izabranici naše vlasti i politike na svim nivoima koji dolaze na razne komemoracije radi odavanja počasti žrtvama, a ustvari, samo da se uslikaju pred nekim spomenikom sa cvijećem u rukama, koje je kupljeno državnim parama, iako bi bilo višestruko korisnije da to svoje radno vrijeme potroše „pritiskajući“ državna tužilaštva da procesuiraju ratne zločine i zločince, čijim žrtvama službeno dolaze da odaju počast. Umjesto „memoaristike, slikanja i praznih govorancija“, od njih bi trebalo da se čuje istinska podrška i pruži konkretna pomoć svim našim sudovima i tužilaštvima na procesuiranju ratnih zločina, da se pomogne žrtvama u borbi za pravdu i istinu. Iako me mogu optužiti za politikantstvo, reći ću: nije za sve kriv ni Dejton, ni Milorad Dodik. Ko je, naprimjer zabranio, Skupštini i Vladi Tuzlanskog kantona da umjesto dva, zaposli više tužilaca u Odsjeku za ratne zločine Kantonalnog tužiteljstva, da im stvori bolje resurse za rad, da ih podrži i ohrabri? Samo dva tužioca u spomenutom odsjeku ili svega 0,7% ukupnog kadrovskog potencijala u Tužiteljstvu najmnogoljudnijeg kantona u Federaciji BiH, više je od opstrukcije. Ko je zabranio našim gradonačelnicima da po ovom pitanju ponekad odu i o svemu se informišu ili protestvuju u nadležnom tužilaštvu. Za one koji godinama uzalud čekaju istinu i pravdu, nikakav odgovor nije da su prepreke negdje na drugom mjestu, da su u pitanju neki zakonom ograničeni okviri, da to rješava „neki tamo“ VSTV itd.
Ruku na srce, nije sve ni do pravosuđa i nije samo politički uticaj problem kada se radi o suđenju u predmetima ratnih zločina. U pravu je prof. Goran Šimić, autor knjige „Tranzicijska pravda“ (Vitez, 2021.) koji ne abolirajući pravosuđe, tvrdi da „u BiH ne postoji opća društvena klima za to, mi ne želimo da se ta suđenja uopće održe.“
Moram reći da smo i mi, baveći se temom počinjenih ratnih zločina i njihovim neprocesuiranjem u lokalnim okvirima, itekako osjetili nepostojanje te opće društvene klime, to neshvatanje, indolenciju i opstrukcije… Međutim, to je nas još više učvrstilo u namjeri da istrajemo na ovom projektu do kraja.
O tome želim reći još koju riječ u nastavku:
Najveći problemi pojavili su se u fazi prikupljanja građe bez koje se ne može zamisliti ni jedno ozbiljnije historiografsko istraživanje. U prvom redu morali smo utvrditi da li je sačuvana i gdje se nalazi ta građa. U tom cilju, osim prvih usmenih kontakata, uputili smo i službene dopise onim institucijama u Gračanici, za koje smo pretpostavljali da u svojim registraturama posjeduju takvu građu sa zamolnicom da nam je stave na uvid, poštujući, naravno, sva svoja interna i zakonska ograničenja.
Neke od tih ustanova pokazale su više razumijevanja, neke manje, neke gotovo nikako. Razočaravajući je bio krajnje birokratski odnos pojedinih službenika, ali i široko izražena inertnost, sporost, nezainteresiranost… S druge strane, bilo je i onih koji su potpuno shvatali naše namjere i značaj ovoga projekta, ujedno iskazujući i odgovoran pristup u odnosu s građanima. Njima zahvaljujući, među koricama ove knjige (časopisa) imamo kvalitetnu podlogu za traženje odgovora na pitanje „Ko je ubijao civile po Gračanici“. Kako smo ovih dana mogli čuti od nekoliko kompetetntnih osoba, koje su ostvarile uvid u naš rad, do sada ni u jednoj općini ili gradu, barem u Federaciji BiH nije ovako detaljno historiografski obrađeno pitanje ratnih zločina. S obzirom, da slučaj Gračanice nije, nažalost, nikakav izuzetak, po njihovom mišljenju, ovaj naš istraživački napor mogao bi poslužiti kao primjer dobre prakse za mnoge druge sredine u kojima, takođe, nije ništa urađeno niti na historijskim istraživanjima, niti na krivičnom progonu ratnih zločina.
Na stranicama ovog broja našeg časopisa, pored moje direktne prozivke naših tužilaštava i politike za nerad na procesuiranju ratnih zločina, od danas je, hvala bogu, svima javno dostupan i članak pod naslovom „Prilog istraživanju ratnih zločina na području Gračanice u periodu od 1992. do 1995. godine (ubijeni i ranjeni civili)“, koji potpisuje Edin Šaković. U članku su na stotinjak i više stranica objavljena ne samo imena svih poginulih i ranjenih civila na području Gračanice tokom rata od 1992. – 1995., već i kraći podaci (za veliki broj slučajeva) o okolnostima njihovog stradanja, sa naznakom o izvorima i dokumentaciji za svaki od tih slučajeva. Pripadnici srpske vojske ili paravojske, ubijali su ili ranjavali civile snajperom ili u zarobljavanju, a najčešće u skoro svakodnevnim granatiranjima gušće naseljenih mjesta, posebno po Gračanici. Sve je to ovdje detaljno obrađeno i dokumentovano – sa konkretnim imenima što ubijenih, što ranjenih civila i neočekivano velikim brojem slučajeva koji imaju obilježja ratnog zločina. Zar to nije dovoljno da se počinioci makar kao NN osobe prijave Kantonalnom tužilaštvu TK, kao nadležnom?
Naposlijetku, pitanje ko će prijaviti i šta da se radi?
Objektivno gledano – što se nas dvojice istraživača tiče – gotovo ništa, naše snage su isuviše male i ograničene. No, optimistički gledajući, držimo ipak da se sada, na osnovu ovih radova, barem za Gračanicu može nešto pokrenuti.
Ovdje objavljeni tekstovi (a već su ih pogledali neki kompetentni pravnici) sami po sebi, već rekoh, sasvim su dovoljni da se sastavi i podnese krivična prijava (ili – krivične prijave) – makar i protiv “NN lica”. Dovoljni su da svi nadležni organi – pravosudni, istražni, policijski, otvore ozbiljnu istragu, te da u startu iskoriste nešto od ovoga što smo pronašli, prikupili, istražili, ali i da sami prouče onu građu koja je nama zakonski ostala nedostupna. Dovoljni su da temeljitije prouče činjenice o ratnim zločinima koje smo mi samo identificirali, te da na kraju otkriju i utvrde neposredne izvršioce i nalogodavce, da ih optuže i izvedu pred sud – jer to je najmanje što žrtve i njihove porodice zaslužuju…
Hoće li to nadležni učiniti, hoće li uopće obratiti pažnju na ovo što smo objavili – do njih je.
Mi, kao entuzijasti koji smo samoinicijativno sve pokrenuli na svoj rizik i o svom trošku nemamo ni snage, ni kapaciteta da znatnije utičemo na policijske službe, tužilaštva i sudove. Međutim, to se ne može reći za one koji su neposredni predstavnici nas građana – one na lokalnom nivou, dakle u samim temeljima te naše vlasti, kao i one u kantonalnim i federalnim organima. Rezultati istraživanja koje ovdje objavljujemo u prvom redu njima su i namijenjeni – da se upoznaju sa razmjerama ratnih zločina, počinjenih na području općine/grada Gračanica, koji će ih, htjeli oni to ili ne, na svojevrstan način, obavezati da zahtijevaju od pravosudnih organa krivični progon počinilaca tih zločina. Još konkretnije: smatramo to obavezom Gradskog vijeća i Gradonačelnika, čija je dužnost, između ostalog, da budu zastupnici i spona nas građana i sa višim nivoima vlasti – uključujući i sudsku. Sve one, dobro poznate nam floskule: “nije naša nadležnost”, u ovom slučaju padaju u vodu i nemaju utemeljenje. Isto važi i za poslanike u Skupštini TK, te u Parlamentu Federacije BiH. Sigurno je da se glas Gradskoga vijeća, glas gradonačelnika, glas poslanika – čuje daleko više od glasa običnih građana, uključujući i porodice žrtava i preživjele žrtve ratnih zločina, pa i nas istraživače – historičare.
Nikom ovdje ne želim dijeliti lekcije, ali imam moralno pravo da im poručim – neka se više ne pravdaju da nisu nadležni i neka ne guraju žrtve ispred sebe.
Što se mene tiče, ja ću već sutra u ime tih žrtava, Gradskome vijeću Gračanica i Gradonačelniku Gračanice službeno dostaviti rezultate istraživanja koje ovdje danas prezentiramo – uz pismeni zahtjev (zamolnicu) da ih najprije dobro prouče, a zatim da izvrše pritisak i na Kantonalno tužilaštvo TK, ali i (zašto ne!) na Okružno tužilaštvo u Doboju da procesuiraju one koji su odgovorni, kako smo istražili i opisali, za smrt najmanje 115 civila na području Gračanice, sa obilježjima ratnog zločina (od ukupno 150 civilnih žrtava rata), te ranjavanje preko 330 civila. (od čega 59 djece), prije toga da službeno postave pitanje šta je sa 43 prijave za zločine protiv NN lica koje je gračanička policija podnijela još tokom rata. U krajnoj mjeri, da sami (uz pomoć tolikog broja činovnika i pravnika koji rade u lokalnoj administraciji) – sastave krivične prijave i podnesu ih nadležnim tužilaštvima, u jasnoj namjeri da oni koji su odgovorni za stradanje, smrt i ranjavanje stotina Gračanlija konačno budu izvedeni pred lice pravde.
Smatram da je to njihova i dužnost i obaveza.
Hoće li to učiniti – do njih je… (A i do građana koji su ih izabrali).
Uostalom, da time i završim, mi smo uradili sve što je bilo u našoj moći. I da naglasim: samo rijetki su nam u tome pomogli, hvala im. Hvala i onim koji su se oglušili na sve naše zamolnice. Nomina sunt odiosa
Omer Hamzić, gl. i odgovorni urednik Časopisa „Gračanički glasnik“