Bosna i Hercegovina broji sve više žrtava porodičnog nasilja, koje pomoć traže pod krovom sigurnih kuća, čije finansiranje još uvijek nije potpuno definisano.
U našoj zemlji postoji nekoliko sigurnih kuća za smještaj žrtava nasilja. Uglavnom su naslonjene na finansijsku potporu nižih nivoa vlasti ili inozemnih finansijera, od kojih novac dobijaju posredstvom realizacije projekata.
Jedna od takvih se nalazi u Tuzli, djeluje pod okriljem Centra za terapiju i rehabilitaciju Vive žene, a prema tamošnjim iskustvima broj žrtava kontinuirano raste, posebno od perioda pandemije koronaviursa.
“Od 2020. godine mi imamo okvirno 30 posto više korisnika. Godišnje je u prosjeku riječ o 100 novih žrtava koje trebaju smještaj. S druge strane, većina žena ne traži smještaj i mi trenutno imamo njih više od 280 koje se nalaze u takozvanom ambulantnom tretmanu. One dolaze na terapiju i pravno savjetovalište zbog nasilja”, kaže za Klix.ba direktorica Centra za terapiju i rehabilitaciju Vive žene Jasna Zečević.
U tuzlanskoj sigurnoj kući trenutno boravi šest žena i četvero djece, tehnički kapaciteti mogu zadovoljiti potrebe, dok su oni kadrovski u deficitu. Problem finansiraja ove, ali i ostalih sigurnih kuća u našoj zemlji još uvijek nije riješen.
“Kanton je obezbijedio svojih 30 posto sredstava od našeg ukupnog finansiranja, a pomažu nam i određeni gradovi i općine kroz socijalnu zaštitu, iako nisu u obavezi. Kada je riječ o Federaciji BiH, ona ne poštuje zakon već raspisuje javne pozive”, navodi Zečević.
Uz pomoć stručnog tima koji djeluje u tuzlanskoj sigurnoj kući, odnosno socijalnih radnika, psiho terapeuta i pravnika, štićenice počinju koračati novim životnim putem. On je često posut trnjem, posebno u kontekstu nove integracije u društvo.
“Zahvaljujući saradnji s institucijama u 20 posto slučajeva uspjevamo ekonomski osnažiti žrtve nasilja. Međutim, teško ih je integrirati zbog stanovanja. Sada se sa Gradskom upravom Tuzle i još nekoliko lokalnih zajednica razgovara o realizaciji velikog projekta koji se odnosi na socijalno stanovanje. Nastojat ćemo obezbijediti barem po jedan privremeni stan za žene koje odlaze iz sigurne kuće”, ističe Zečević.
Tuzlanska sigurna kuća izgrađena je prije 22 godine, a Vive žene novca za njenu adaptaciju nisu imale. Prijeku potrebu za tim prepoznali su u UNHCR-u i CRS-u koji su ovu te još četiri sigurne kuće obnovili kroz projekat.
“Jedna od bitnih stvari za nas je da ljudi koji bježe iz svoje kuće zbog neke traume, imaju sigurnu kuću gdje će se smjestiti. Udruženje Vive žene uvijek ima otvorena vrata za izbjeglice, ali i raseljena lica koja su bježala od trauma i koji su imali pristup njihovim uslugama”, kazala je predstavnica UNHCR-a u BiH Lucie Gagne.
Renoviranjem vanjskog prilaza i unutrašnjih prostrija, konkretno u tuzlanskoj sigurnoj kući se poboljšala sigurnost svih korisnica.
“Kao Vive žene ne bismo imali drugu mogućnost za renoviranje jer mi jedva uspjevamo naše redovne aktivnosti finansirati. Svi drugi projekti koje pravimo uglavnom se odnose na korisnice. Teško je dobiti sredstva za renoviranje, a to je našoj kući bilo neophodno. Nadam se da će i druge organizacije obratiti pažnju na to”, navodi Zečević.
Manje građevinske intervencije koštale su 38.000 KM.
“CRS je uz podršku UNHCR-a radio na fizičkom poboljšanju uslova i smještaja boravka u pet sigurnih kuća u BiH. Zahvalio bih se direktorici i osoblju koji su bili veoma strpljivi tokom izvgođenja radova. Korisnice su bile tu jer nisu imale gdje otići i bile su na usluzi”, navodi menadžer projekta pri CRS-u Samir Softić.
Dugogodišnje nasilje u porodici može ostaviti izuzetno teške psihičke posljedice na žrtvu, a kroz boravak u ovoj kući, ona prolazi kroz grupne i individualne psiho-socijalne i body terapije putem kojih se oslobađa svih posljedica koje su nastale.
Štićenice također imaju i radno-okupacionu terapiju, a po potrebi i savjetodavne razgovore koji služe i u svrhu planiranja boravka u kući, kontakata s nadležnim institucijama te davanja informacija o porocesu, odnosno postupku nakon prijave nasilja.
