POBJEDA NA VISU (historijski osvrt) –

Piše: Edin Šaković

Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, uzvišenje Vis (692 m), najviši vrh planine Trebave, bilo je jako neprijateljsko uporište sa kojeg je kontroliran najveći dio slobodnog teritorija predratne općine Gračanica, ali i sijana smrt po naseljima na njegovim padinama. Vis je, pored toga, bio idealan polazni položaj za ofanzivna djelovanja neprijatelja. Postojala je stalna opasnost da će velikosrpski agresor, koristeći se izrazito povoljnim operativno-taktičkim položajem Visa, izvesti prodor prema Bukvi i Srnicama, ugrožavajući odbranu ne samo Gračanice, već i Srebrenika, Gradačca, pa i cjelokupnog Tuzlanskog okruga.

Borci Armije RBiH na linijama odbrane na području Trebave

Jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine su tokom 1992. i 1993. godine u širem rejonu Visa odbile nekoliko neprijateljskih napada, vršeći istovremeno izviđanja, pomjeranje linija u cilju popravljanja taktičkog položaja, pa i manje diverzantske akcije. Još u avgustu 1992. godine, borci Interventnog voda 4. bataljona iz Malešića, pod komandom rahmetli Osmana Mehića Tucka, “zlatnog ljiljana”, izveli su uspješan prepad na Vis, zarobivši  minobacač, protuavionski top “trocjevac” i veću količinu municije – za tadašnje prilike,  bogat ratni plijen. U oktobru 1992. godine, u jeku najžešćih agresorskih napada na Gradačac, borci 111. brdske brigade Gračanica napadaju agresorske položaje na Visu (692 m) i susjednom uzvišenju Javor (658 m), zapadno od Visa. Iako je Javor bio zauzet, neprijatelj je uspio odbraniti Vis. U julu 1993. godine, borci 111. brigade su ponovo napali na istome pravcu, ali ni taj pokušaj zaposijedanja Visa nije urodio plodom (iako je Javor po drugi put bio osvojen).

Formiranje 212. bosanske oslobodilačke brigade (03. 12. 1993.): komandant Operativne grupe 2 Osman Puškar svečano uručuje ratnu zastavu komandantu brigade Bahriji Džananoviću

U međuvremenu, Armija Republike Bosne i Hercegovine se razvijala i sazrijevala, izrastajući u sve organizovaniju vojnu silu. Na širim prostorima Gračanice to je označeno formiranjem nove, 212. bosanske oslobodilačke brigade. Bila je to lahka manevarska brigada četnog sastava, namijenjena za ofanzivna borbena djelovanja, a činili su je odabrani borci postojeće tri brigade Operativne grupe 2 (OG-2): 111. brdske brigade Gračanica, 117. brdske brigade Lukavac, te 109. brdske brigade Doboj Istok. Nakon prvih uspješnih borbi, krunisanih oslobađanjem agresorskog uporišta Vijenac kod Lukavca – blistave pobjede za koju je general Rasim Delić, komandant Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH kazao da predstavlja ratnu prekretnicu – na red je došao i Vis.

Oslobađanje Visa (07. 08. 1994.)

Tokom juna i jula 1994. godine u komandi OG-2 u Gračanici isplaniran je i detaljno razrađen napadni boj pod kodnim imenom “Zima-94”, s ciljem zauzimanja objekta Vis. Udarnu pesnicu napada činile su snage 212. oslobodilačke brigade. Za napad je komanda OG-2, na čelu sa pukovnikom Osmanom Puškarom, formirala pet borbenih grupa: četiri napadne i petu za artiljerijsku podršku, nad kojima su komandu preuzeli komandanti brigada i načelnik štaba Operativne grupe 2, te načelnik artiljerije OG-2. Sam plan napada izradio je Hasan Mostarlić, operativni oficir OG-2.

Plan izvođenja napadnog boja “Zima-94” (oslobađanje Visa 07. 08. 1994.)

Borbena grupa 1, kojom je zapovijedao Džemal Jukan, komandant 109. brigade, sastojala se od 2. i 7. čete 212. brigade, ojačanih izviđačko-diverzantskim odjeljenjima i jedinicama za podršku iz sastava 111. i 109.  brigade. Zadatak 2. čete (pod komandom Amira Oštrakovića Lemija) bio je da napadne i neutrališe neprijateljsku otpornu tačku na Javoru, zapadno od Visa, osiguravajući lijevi bok 7. četi; ova jedinica (čiji je komandir bio Senad Batalević Batal, “zlatni ljiljan”) trebala se, pak, ubaciti duboko u neprijateljsku pozadinu, presjeći veze, spriječiti pristizanje pojačanja i napasti neprijatelja s leđa. Borbena grupa 2, kojom je zapovijedao Bahrija Džananović, komandant 212. brigade, sastojala se od 3. čete 212. brigade (čiji komandir je bio Habib Hadžić Habibčić, također “zlatni ljiljan”), uz pridodato izviđačko-diverzantsko odjeljenje (iz 111. brigade), manje jedinice za podršku, te četu vojne policije OG-2; njen zadatak je bio frontalni napad na Vis iz pravca Sijedog Krša. Borbena grupa 3, kojom je zapovijedao Smail Mešić, komandant 111. brigade, sastojala se od 1. čete 212. brigade ojačane odabranim jedinicama 111. brigade. Ta grupa je trebala napasti desno od Visa, na neprijateljsku otpornu tačku Bošnjakuša, kod zaseoka Topalovići. Borbena grupa 4 (sastavljena od 4. i 5. čete 212. brigade) povjerena je načelniku štaba OG-2 Ibrahimu Nurkiću, a trebala je napasti iz pravca istoka, od Prijekog Brda, s težištem na objekt Milatušu (556 m), iznad skipovačkog zaseoka Rosići.

Vatrenu podršku pružala je Borbena grupa 5, kojom je zapovijedao Sead Arnautović, načelnik artiljerije OG-2, a sastojala se od više minobacačkih baterija, topova 76 mm, jednog tenka i haubice 122 mm iz korpusnog artiljerijskog diviziona, te oruđa za neposrednu podršku. Osigurana je također rezerva, pripremljeni su vodovi za iznošenje ranjenika, kao i posadne snage (iz sastava 3., 4. i 5. bataljona 111. brigade), koje su trebale biti uvedene po izvršenju zadatka napadnih jedinica. Izvođenje napada neposredno je nadgledao komandant Operativne grupe 2, pukovnik Osman Puškar, sa isturenog komandnog mjesta na Šarenoj vodici, u rejonu Cerova iznad Sokola.

Komandant OG-2 pukovnik Osman Puškar sa svojim saradnicima nadgleda izvođenje bitke iz rejona Šarene vodice

Napad je započeo 7. augusta 1994. godine, u prijepodnevnim satima. Borbena grupa 1 je prilično brzo zauzela Javor, protjeravši neprijatelja, dok se 7. četa uspješno ubacila duboko u neprijateljsku pozadinu. Borbena grupa 2 je naišla na jak otpor i privremeno zastala, ali kad je 7. četa napala položaje na Visu iz suprotnog pravca (istovremeno razbivši interventnu jedinicu koju je srpska komanda poslala u pomoć Visu) – neprijateljska odbrana je slomljena. Borbena grupa 3 je od početka imala nešto više problema: u borbu je ušao manji broj boraca od planiranog, ubrzo je došlo do gubitaka, pa se odmah morala uvesti rezerva… Ali zadatak je na kraju ipak uspješno odrađen, pri čemu se osobito, ličnom hrabrošću i požrtvovanjem, iskazao tadašnji komandir 1. čete 212. brigade, Husein Šakušić Haka, koji je odlikovan “zlatnim ljiljanom”. Borbena grupa 4 je bez većih problema uspjela zauzeti Milatušu. Svi zadaci su, dakle, bili uspješno izvršeni.

Izvještaj ratnih dopisnika OG-2 (Izudina Durakovića i Mirzeta Hamzića) o pobjedi na Visu

U ovim borbama, nažalost, poginula su trojica boraca 212. brigade – Sulejman Kadrić iz 7. čete, te Mevludin Krajinović i Zijad Tahirović iz 1. čete. Šestorica boraca su teže ranjena, a dvadesetak lakše. Izvučena su tijela četvorice poginulih neprijateljskih vojnika, te zarobljen jedan lakše ranjeni. Gubici neprijatelja su sigurno bili veći, jer su pripadnici Vojske Republike Srpske prilikom izvlačenja iznosili mrtve i ranjene. Zarobljen je bogat ratni plijen: tri protuavionska topa 20/3 mm, dva teška mitraljeza 12,7 mm, protuoklopni top “ZIS”, veće količine različitog pješadijskog naoružanja, municije i drugih sredstava.

U bitci za osloboðenje Visa živote za Bosnu i Hercegovinu su položila trojica boraca 212. bosanske oslobodilačke brigade: Sulejman Kadrić zv. Ćeman iz 7. čete, te Zijad Tahirović zv. Mazalo i Mevludin Krajinović iz 1. čete.

U toku borbe, međutim, ispoljili su se i neki problemi, koji su onemogućili potpunu eksploataciju ove sjajne vojničke pobjede. Nakon proboja neprijateljske odbrane nije ostvaren spoj između pojedinih jedinica i grupa u napadu, zakazale su i jedinice za gonjenje i čišćenje terena, zbog čega se najveći broj neprijateljskih vojnika izvukao. Kasnilo je i uvođenje svježih jedinica i posadnih snaga, kao i snabdijevanje municijom, s kojom se općenito oskudijevalo (pred početak akcije u četama određenim za napad bilo je čak i boraca bez oružja!). Uslijed svega toga, borci Armije RBiH su bili prisiljeni da se povuku sa Javora, dok je Milatuša napuštena jer zbog teškog terena nije bilo moguće izvršiti ukopavanje. Ipak, uz velike napore, uspješno je uspostavljena nova linija na Visu.

Ratni plijen sa Visa: top 76 mm “ZIS”

Sve u svemu, iako je uspjeh u samome početku bio veći – komanda i jedinice OG-2 su se zadovoljile oslobađanjem najvećeg vrha Trebave i novih 14 km² teritorija.

Moglo je biti i više, ali… Imajući u vidu dva prethodna bezuspješna napada na Vis – sigurno je bilo mnogo razloga da svi budu zadovoljni: kako borci i komanda, tako posebno stanovnici naselja na padinama Visa.

Izlazak na uređenje odbrambenih položaja po oslobađanju Visa

Odbrana Visa i dalje napredovanje

Po zaposjedanju Visa i postavljanju linije odbrane, odmah se pristupilo inžinjerijskom uređenju položaja, čišćenju neprijateljskih minskih polja i zapriječavanju. Nažalost, bilo je i žrtava: dvojica boraca su poginula od mina, više ih je teže i lakše ranjeno… Među poginulim je bio i komandir pionirskog voda 111. brigade Romeo Planjar, posthumno odlikovan “zlatnim ljiljanom”.

Nekoliko dana je trebalo da se neprijatelj pribere, a onda je, 13. avgusta, uslijedio snažan protunapad na Vis, poslije žestoke artiljerijske pripreme. Glavni pravac napada je bio usmjeren na položaje boraca 3. čete 4. bataljona 111. brigade, koji su uz velike napore uspjeli taj napad odbiti. Nažalost, pri tome su poginula dvojica boraca iz Babića, a više ih je ranjeno. Poginuo je i komandir 3. čete, Mustafa Kahvedžić Mući, koji je u kritičnom trenutku lično stigao u pomoć najisturenijem rovu, ohrabrujući na taj način svoje vojnike.

Izvještaj ratnih dopisnika o uspjesima u akciji “Skok-94” (oslobađanje Javora, Kika i Kamena/Jankovića Brda, 10. 10. 1994.)

Hrabrošću, žrtvom i naporima boraca, Vis je ostao slobodan, a snage Armije RBiH su na ovom prostoru zadržale značajnu taktičku prednost – koju su ubrzo iskoristile. Odabrane jedinice 111. brdske brigade, ojačane 1. četom 212. oslobodilačke, izvele su 10. oktobra 1994. novu uspješnu akciju (kodnoga naziva “Skok-94”). Ubacivanjem diverzantskih grupa u neprijateljsko zaleđe osvojeno je nekoliko važnih agresorskih uporišta: Javor (658 m), Kik (537 m) i Kamen, odnosno Jankovića Brdo (520 m), te oslobođeni skipovački zaseoci Kojići, Denići, Todorovići i Brđani. U akciji se posebno istaknula izviđačko-diverzantska jedinica “Crni panteri” (pod komandom Fikreta Okanovića Okana, “zlatnog ljiljana”). Zarobljen je top “ZIS” (76 mm), bestrzajni top, PAT 20/3 mm, dva PAM-a (14,7 mm), dva teška mitraljeza (12,7 mm), veće količine različite municije… U ovoj akciji Armija RBiH je imala petoricu ranjenih boraca, dok je neprijatelj imao najmanje trojicu poginulih, te jednog zarobljenog. Ovom akcijom jedinice tzv. Vojske Republike Srpske su primorane da se povuku na desnu stranu Skipovačke (Lukavičke) rijeke.

Na Visu, 19. oktobra 1994. – predsjednik Izetbegović, općinski načelnik Hazim Vikalo, general Rasim Delić i pukovnik Osman Puškar, komandant OG-2

Posjeta Vrhovnog komandanta

Priznanje herojskim naporima oslobodilaca i branilaca Visa odao je i vrhovni komandant Armije, predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, koji je u pratnji komandanta Štaba Vrhovne komande generala Rasima Delića posjetio Vis. Desilo se to 19. oktobra 1994. godine, baš u vrijeme kratkotrajnog zatišja tokom jednog od napada na položaje branitelja Visa i novodostignutih linija na pravcu Javor – Kik – Kamen. Uz predsjednika Izetbegovića i generala Delića, u toj delegaciji su bili i komandant Drugog korpusa, general Hazim Šadić, u ime Vlade Republike Bosne i Hercegovine ministar unutarnjih poslova Bakir Alispahić, guverner Tuzlansko-podrinjskog kantona Izet Hadžić i drugi, a prisutan je bio i tadašnji načelnik općine Gračanica Hazim Vikalo. Kao domaćin, goste je dočekao komandant Operativne grupe 2 pukovnik Osman Puškar, sa načelnikom štaba majorom Ibrahimom Nurkićem i drugim oficirima OG-2, te komandantima brigada.

Ne skrivajući zadovoljstvo viđenim, predsjednik Izetbegović je čestitao borcima i starješinama Operativne grupe 2 na dotadašnjim vojničkim uspjesima, zaželiši im vojničku sreću u budućim borbama. Inače, u martu 1995. godine, Vis je nakratko posjetio i dr. Nijaz Duraković, član Predsjedništva RBiH (kao civilne Vrhovne komande), a obilazili su ga i drugi vojni i politički rukovodioci, iskazujući na taj način i sami priznanje za napore i hrabrost ovdašnjih boraca. Uistinu, za Vis i Gračanicu u tom se razdoblju nadaleko čulo…

“Fotografija za ratni spomenar”: članovi delegacije i njihovi domaćini, Vis – 19. 10. 1994.

Pobjeda na Visu i borbe Armije RBiH

U ratnim izvještajima Vrhovne komande Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao i stranih analitičara, oslobađanje Visa se ubraja u nekoliko najznačajnijih borbi koje je Armija RBiH vodila u 1994. godini – godini ratne prekretnice. Vijenac, Kladanj-Pelemiši, Greda i Donja Brka (Drugi korpus), niz uporišta na Crnoriječkoj visoravni (Prvi korpus), Komar i objekti na Vlašiću (Sedmi korpus), uspjesi na šerićko-teslićkom bojištu (Treći korpus), uspjesi u Krajini (Peti korpus)… Zatim, u zoni odgovornosti Operativne grupe 2, sam Vis, poslije Visa: Javor, Kik i Kamen, zatim Orahovica kod Lukavca… (prije toga bio je Vijenac, a prije Vijenca – čuveni Oblić). Uz ove sjajne pobjede, Armija RBiH je snagu pokazala čak i u napadima koji nisu bili uspješni: takva je bila operacija “Brana-94” (neuspjeli pokušaj oslobađanja Vozuće, u ljeto 1994.), zatim napadi na Becanj (oktobar 1994.), te Brezike i Milatušu (novembar 1994.).

Sve te bitke bile su, ustvari, dio šire strategije Vrhovne komande, koju je po dolasku na čelo Armije osmislio general Rasim Delić. Ta se strategija – temeljena na do tada stečenom iskustvu i naraslom samopouzdanju Armije, očuvanom moralnom kredibilitetu, ali i koracima poduzetim na reorganizaciji njenih jedinica, dogradnji sistema komandovanja i drugim vidovima profesionalizacije – zasnivala ne samo na čvrstoj odbrani slobodnog teritorija, već i na izvođenju čitavog niza malih do srednjih napada, usmjerenih na dugoročno iscrpljivanje neprijatelja; napada kakve je Armija mogla izvoditi i pored nedostatka oklopnih jedinica, artiljerije, naoružanja, municije, uspijevajući osvojiti značajne taktičke objekte i osloboditi pojedina naselja. Takve su pobjede i oslobodilačke akcije davale snažan moralni podstrek njenim borcima. Ali i onda kada ratna sreća nije bila naklonjena – te su akcije imale svoj učinak: računalo se, naime, da će Armija RBiH lakše apsorbirati gubitke u ljudstvu negoli tzv. Vojska Republike Srpske, što se naposlijetku pokazalo i potpuno tačnim. Ta “hold-and-hit” strategija, kako je nazivaju američki vojni stručnjaci, dugoročno je donosila  uspjeh, nudeći Armiji RBiH perspektivu da dobije rat čak i kada bi izgubila većinu bitaka. No, pobjeda nije manjkalo. Baš naprotiv: Vis iznad Gračanice jedan je od brojnih primjera koji to potvrđuju. Snaga nadmoćnijeg agresora tako se vremenom topila, dok je Armija RBiH u 1995. godini već stekla sposobnost i za krupnije oslobodilačke operacije.

Oslobađanje Visa, iako samostalno isplanirano i izvedeno unutar Operativne grupe 2, treba promatrati upravo u ovom, širem kontekstu.

No, uza sve to – oslobađanje, a potom i odbrana Visa, te dalje napredovanje u dubinu Trebave, bili su dokaz sazrijevanja Armije Republike Bosne i Hercegovine na širem području Gračanice, ali i svjedočanstvo hrabrosti i upornosti ovdašnjih ljudi u suprotstavljanju velikorspskoj agresiji. Ujedno, snažno su simbolizirali njihovu privrženost osnovnom cilju za koji su se Armija RBiH i njeno civilno vrhovno vodstvo borili: Bosni i Hercegovini kao suverenoj, cjelovitoj i slobodnoj državi svih njenih naroda i građana.

Spomen-obilježje na Visu